Kapital i njegova cijena

Prema ekonomskoj teoriji cijena je novčani izraz mjere vrijednosti za robu ili usluge, a formira se uzajamnim djelovanjem faktora koji utječu na tražnju i ponudu na nekom tržištu.
Ukoliko berzu shvatimo kao pravno uređenu i organizovanu pijacu  na kojoj se razmjenjuje specifična roba ,a to je kapital, cijena akcija koja se postiže na berzi izraz je vrijednosti kapitala.
Stvarnost na Banjalučkoj berzi ukazuje da je vrijednost kapitala na niskom nivou.
Cijena korištenja kapitala (novca) kod banke ima određenu cijenu. Zakucajte  u najbližu banku i postavite pitanje:  “Koja je cijena vašeg novca?”,  oni će vam ponuditi različit asortiman proizvoda, kredita sa različitim cijenama - kamatnim stopama.  Korištenje kredita koji ima rok dospjeća košta. Njegova cijena je kamatna stopa.
„Vaučerima“ je izvršena privatizacija i „vaučeri“ su pretvoreni u akcije. Kada ulažemo u neko preduzeće dajemo naš kapital, naš novac u cilju da taj novac “radi za nas” više nego u banci. Dajemo novac i tražimo za uzvrat da nam se nešto plati. Postavlja se pitanje šta je cijena tog kapitala. Prilično pojednostavljeno, cijena tog kapitala je dividenda u novcu.  Tržište kapitala Republike Srpske se ne može pohvaliti isplaćivanjem dividende. Ukoliko kapital nema  cijenu, dividenda se ne isplaćuje, postavlja se pitanje koja je vrijednost tog kapitala?
Pokušajmo ovaj problem riješiti posmatrajući neku drugu robu koja nije kapital. Uzmimo na primjer jabuke. Koliko vrijedi jabuka koja nikom ne treba, koja nema upotrebnu vrijednost. Koja će biti cijena naše jabuke ukoliko je ne možemo prodati, ili je možemo prodati jednom kupcu koji zna da je samo on prirodni kupac? Njenu vrijednost kreće se od 0 do vrijednosti koju nudi jedini kupac. Da li ćemo pristati na vrijednost koju nudi kupac ili ćemo čekati?! Šta učiniti ukoliko jabuka pokazuje znake truljenja i propadanja a kupac nudi cijenu koja je zaista niska, jer ipak to je naša i jedina jabuka koju imamo?
Ove dilema muči “investitore” na Banjalučkoj berzi. Preko 1.000.000 ljudi je učestvovalo u “vaučer” privatizaciji. Preko noći su postali „investitori“. Uložili su svoj novac u akcije preduzeća. Akcije ovih preduzeća nikad nisu isplatili dividendu, niti je izvjesno da će isplatiti. Njih 200 je otišlo u stečaj, a još 200 pokazuje znake odlaska u stečaj. Kod većine je zaokružena vlasnička struktura, većina je nelikvidna, neprofitabilna i njihovima akcijama se ne trguje, kod onih “boljih” imamo negativna revizorska mišljenja, revizorska mišljenja sa rezervom ili uzdržavanje od davanje mišljenja.
Ekonomska logika većinskog vlasnika je sa njegove strane opravdana i ispravna. Zbog čega da plaća 49% kapitala kada može da upravlja preduzećem i sa 51%. Pored korporativne borbe unutar preduzeća koja se ogleda prisustvovanjem skupštinama akcionara, formiranjem udruženja malih akcionara, korištenjem prava nesaglasnog akcionara, insistiranjem na usvajanju kumulativnog glasanja, davanjem punomoći brokerskim kućama, alternativa za riješavanje problema i nema.

Zaista teško je priznati da kao pojedinci svi grešimo, u grupama još i češće, masa je zavodljiva a finansijske krize su dokaz tome. Ali kao što reče jedan naš savremenik: “Ako moraš da progutaš žabu, nemoj mnogo da je gledaš - progutaj je odmah. Ako moraš da progutaš nekoliko žaba, najveću progutaj prvu”.

Rejting agencije i tokovi kapitala

Rejting  agencije predstavljau agencije za procijenut boniteta odnosno kreditne  sposobnosti privrednih subjekata. Prve rejting agencije osnovane su u  SAD-u i među tri  najveće sve tri su američke. U Evropi ne postoji  zvanična rejting agencija sa kapacitetima kakvi imaju Moody’s,  Standard&Poors i Fitch. Nedavno snižavanje rejtinga Portugalu sa  Baa1 sto predstavlja investicioni rejting na Ba2 sto predstavlja junk  (smeće) rejting pogodio je i onako ranjivo globalno finansijskom tržiste  i otvorio polemiku o rejting agencijama. Pad kursa EUR/Dolar, povećanje  troškova  finansiranja evropskih kompanija, smanjenje konkurentnosti,  omču oko vrata refinansiranju  Grčkog duga, lansiranje stope prinosa na  dvogodišnje obveznice Irske na 15% bila su direktna posledica  “prevremene” akcije agencije Moody’s. Snižavanje investiciong rejtinga  za četiri nivoa od strane kompanije Moodys najava da će to učiniti  Standard & Poors i agencije Ficth dovelo do oštrih osuda iz Evrope.  Najglasniji kritičar je Jose Manuel Barroso predsjednik Evropske  komisije koji je između ostalog porijeklom iz Portugala. Kritike su  dovele do transfera  klasične ekonomske teme (boniteta, finansijske  kondicije) u sferu političke arene. Evropski parlament je zaključio da  je potrebno osnovati evropsku kreditnu agenciju, u cilju vraćanja  vjerodostojnosti i povjereanja u ocjenu rejting agencija, naročito  imajući u vidu svetsku ekomonsku krizu i primjere sukoba interesa. Kao  odgovor u Frankfurtu su počeli preliminarni razgovori o osnivanju  evropske agencije za kreditni rejting čije bi sjedište bilo u tom  europskom financijskom centru. U pregovorima sudjeluju  frankfurtsko  tržište kapitala Deutsche Börse, udruga Frankfurt Main Finance i vlada  njemačke savezne pokrajine Hessen. Cilj je stvaranje nezavisne evropske  ustanove za ocjenu kreditnog rejtinga ili pak mreža manjih evriopskih  agencija kako bi se povećala konkurencija na tržištu kojima dominiraju  američke agencije. Vjerodostojnost i povjerenje su ključ uspjeha. Da li  je to u pitanju dužničko povjerilački  odnos na relaciji dužnik,  banka,  emitent investitor, kupac ili prodavac. Izgrađivanjem povjerenja,  vjerodostojnog i stručnog mišljenja direktno će uticati, smanjenje  troškova finansiranje, povećanje konkurentnosti privrednih subjekata,  povećanje zaposlenosti i poboljašanje alokativne funkcije finansijskog  tržišta. Postavlja se pitanje ko diktira vjerodostojno i povjerenja  vredno mišljenje, da li su to domaće ili inostrane agencije za ocijenu  kreditnog boniteta. Slučaj Portugala i reakcija Eurozone daju nam  odgovor na postavljeno pitanje.
Interesi  za formiranje agencije za ocjenu boniteta u Republici Srpskoj postoje i  očigledni su. Interes za formiranje agencije postoje kod kreatora  tokova kapitala kao što su: Banjalučka berza, Banke, Osigurajavuće kuće,  Investicioni fondovi, Penzioni fondovi, Privredna komora, Garantni   fond, privredni subjekti, jedinice lokalne samouprave, stanovništva.  Sinergijom interesa i formiranjem agencije, jačanjem domaćih kapaciteta  za ocjenu rejtinga (boniteta), domaćih aktera na privrednoj sceni  dovešće do „razdvajanja žita od kukolja“ što  u krajnjem slučaju  pogoduje žitu.
Za preko 10.000 privrednih subjekata sa jedne strane i 1,4 milijardi  depozitnog potencijala stanovništva stoje banke čija aktiva je  opterećana lošim plasmanima, problemima sa kapitalom, ročnom  usklađenošću aktive sa pasivom itd. Određivanje bonitet za privredne  subjekte i javno objavljivanje boniteta u velikoj mjeri će uticati na  ubrzanje procesa uspostavljanju direktnog dužničko-povjerilačkog odnosa  između privrednih subjekata i  stanovništva te povećanju fleksiblnosti  finansijskog sistema i smanjenja učešća banaka u ukupnoj aktivi  finansijskog sektora što pogoduje bankama sa jedne  i privredi sa druge  strane.

Ekonomska kriza

Ekonomske krize osvješćuju i ukazuju na potrebu ekonomskog razmišljanja i usmjeravanja oskudnih resursa( prirodnih, finansijskih, ljudskih itd) u najefikasnije projekte. Snižavanje kreditnog rejtinga SAD sa AAA na AA+ je imao veliki psihološki efekat na globalno finansijsko tržište.Indeks S&P je u poslednjih mjesec dana izgubio 10% na vrijednosti i zabilježio najveći dnevni pad od počekta finansijske krize 2008. godine Ovaj potez ukazuje na činjenicu i trend da SAD gubi poziciju u globalnoj ekonomiji koja ce imati uticaj na poziciju dolara kao rezervne valute. Strukturni problem SAD-a hronični budžetski deficit, javni dug koji prelazi 14,2 hiljade milijardi dolara pomjeranje granice zaduženja koja je uvedena 1962 godine 74 puta ne pružaju veliku nadu u budućnost. Za SAD po pitanju prezaduženosti vrlo malo zaostaje Evropska unija. Dug Evropske unije od 9,8 hiljada milijardi evra čini oko 80% njenog BDP dok je javni dug SAD 62%. Međutim, gubljenje pozicije dolara kao rezervne valute otvara prostor za EUR da preuzme taj primat i ukazuje na potrebu redefinisanja medjunarodnog ekonomskog poretka i finansijskog sistema. Veličina BiH ekonomije, BDP iznosi oko 16 milijardi dolara, pozicionira BiH ekonomiju na margine svjetskih dešavanja. Takođe svjedoci smo da je Agencija S&P 28.07.2011 godine izmjenila rejting BiH sa B+ sa stabilnim izgledima na B+ sa negativnim izgledima. Ove promjene uzrokovane su procjenom agencije da će vjerovatno doći do snižnje rejtinga BiH ukoliko politička klima nastavi negativno da utiče na upravljanje javnim sektorom i na zaduženost države. Snižavanje kreditnog rejtinga teoretski gledano ima za posledicu rast i aktivnih i pasivnih kamatnih stopa, mada primjeri iz SAD-a pokazuju drugačije jer je u nakon smanjenja rejtinga prinos na trezorske zapise SAD umjesto da poraste (veća kamatna stopa) opao. Rast aktivnih kamatnih stopa uzrokuje porast troškova finansiranja i smanjuje konkurentnost privrede. Globalna dešavanja prije svega dešavanja kod najvećih trgovinskih partnera BiH opredijeliće uticaj tih dešavaja na privredu BiH. BiH je u krizi države od 1992 i krizi nezavršene privatizacije, još jedan talas krize bio bi poguban za BiH. O perspektivama BiH privrede nezahvalno je govoriti prije svega zbog velikog odliva mladi generacija koje masovno odlazi iz zemlje u potrazi za poslom i viđenja investitora o BiH kao problematičnoj destinaciji. Mjere koje bi se mogle preduzeti na državnom i entitetskom nivou kako b se umanjio eventualni uticaj negativnih dešavanja na globalnom finansijskom tržištu te zaustavili negatvni ekonomski trendovi u ovdašnjoj ekonomiji je završavanje započetih reformi ukidanjem protivrečnih propisa iz prošlosti, povećanje birokratske efikasnosti, efikasnije upravljanje javnim resursima i javnim dugom kreiranje ambijenta za ulaganje u znanje i obrazovanje pojedinaca. Mora se živjeti u skladu sa raspoloživim sredstvima a ne na račun novog zaduživanja.

Dilema

Često se prilikom štednje postavlja pitanja na koji način da štedimo, u kojoj valuti, sa kojim rokom. Kod ulaganja, investiranja novca, pored klasičnih oblika štednje, štedni depoziti, rentna štednja, oročeni depoziti, stepenasta štednja postoje načini za ulaganje u obveznice različitog roka dospjeća, akcije „uspješnih“ kompanija, zlato, nekretnine itd. U nestabilnim vremenima preporuke stižu da se sudbina novca veže za kretanje cijene zlata, franka i drugih sigurnijih valuta. Opet drugi kažu ne u zlato ne u franak stvara se mjehur koji će da pukne, bolje je u novac držati u stabilnim valutama privreda koje karakterišu klasično bankarstvo, sa umjerenom inflacijom, sa potencijalom za stabilan privredni rast, kao što su Kanada i Australija. Sa mnogih strana stižu različite ponude koje konkurišu za vaše povjerenje i vaš novac. U ovakvim situacijama često se daje savjet „neka prenoći“ ali sutra je već novi problem nova ponuda nova dilema. U moru različitih ponuda često zaneseni obećanjima i željom za maksimiziranjem našeg bogatstva zaboravljamo centralnu figuru u procesu štednje i ulaganja a to je naše „ja“. Šta je to što meni treba, šta je to zbog čega štedim, šta je to zbog čega investiram, koji je moj cilj. Kada imamo cilj štednje ili investiranja, a to može biti kupovina stana, automobila, nekog skupocenog poklona ili obezbjeđenje penzije povećali smo naše šanse za uspjeh u ovom poduhvatu. Naredni korak je da odredimo ko sam to „ja“ u finansijskom smislu. U finansijskom smislu naše „ja“ određuju nivo bogatstva, godine života, želja i potreba za prihvatanjem rizika, željen stepen unovčivosti našeg novca. Bogatiji ljudi mogu da prihvate oblike ulaganja koji su rizičniji kao što su: akcije, izvedeni  finansijski instrumenti kao i bavljenje špekulativnim aktivnostima. Mladji ljudi mogu da rizikuju, u slučaju da se njihove pretpostavke ne ostvare mogu da čekaju da se ostvare ili da pokušaju ponovo, mladji ljudi imaju poseban kapital u vidu vremena. Određeni ljudi vole da rizikuju, a neki ne. Sve ove karakteristike određuju našu poziciju i naše „ja“ u finansijskom smislu. Određivanjem gdje smo, a to je naše finansijsko „ja“ i gdje želimo da budemo, a to je naš cilj potrebno je da nađemo put do tog cilja. Kao i svaka ljudska aktivnost i aktivnost postizanja finansijskog cilja puna je rizika i neizvesnosti, ali ipak naša potreba i želja nas upućuju na izbor vozila tj. oblika štednje i investiranja za putovanje i postizanje cilja.  Ono što je posebno značajno  što nam može pomoći i ubrzati naše vozilo do željenog cilja, a što često zanemarujemo je najsnažnija sila u univerzumu. Prema Albertu Ajnštajnu najsnažnija sila u univerzumu je složena kamata. Da li je to tako, hajde da provjerimo jednim pitanjem. Pitanje glasi:  Koliko je 1 EUR oročen uz kamatnu stopu od 5% godišnje na 1000 godina? Odgovor je 1.000 ili možda 1.000.000. Tačan odgovor je: 1.546.318.920.731.950.000.000 EUR. Provjerite?  Naravno još nije pronađen eliksir mladosti da bismo mogli živjeti vječno i 1000 godina je dug period ali možemo da odlučimo šta ćemo činiti u narednih 20, 30 ili 40 godina i da  dio te najsnažnije sile u univerzumu uposlimo da radi za nas i za postizanje naših ciljeva. Kao  što reče naš akedemik Matija Bećković u pjesmi „Nisi ti više mali“: „Ko ne počne odmah neće nikad“

Bankrot Italije - koliko smo blizu

Treća ekonomska sila Evrope, Italija,  predstavlja trećeg najvećeg spoljnotrgovinskog partnera Republike Srpske. Spoljnotrgovinska razmjena između Republike Srpske i Italije za prvih devet mjeseci 2011. godine iznosi 577 miliona KM. Najveći spoljnotrgovinski partner Republike Srpske je Srbije, a spoljnotrgovinska razmjena između Republike Srbije i Republike Srpske za prvih devet mjeseci 2011. godine iznosi 945 miliona KM.  Međutim interesantno je da je Italija drugi najveći spoljnotrgovinski partner Srbije gdje je spoljnotrgovinska razmjena za prvih devet mjeseci 2011. godine iznosila 2.278,4 milijardi dolara. Sudbina Italije i kretanja Italijanske ekonomije u velikoj mjeri ce uticati na promjene izvozne tražnje Srbije i Republike Srpske. Većinu preduzeća i privrednika interesuje kretanja Italijanske ekonomije kako bi svoje poslovne odluke prilagodili izmjenjenim ekonomskim okolnostima. Italija se takođe posmatra kao poslednji bastion u odbrani političkog i ekonomskog sistema Evrope. Da li će Italija biti heroj ili izdajnik Evrope pitanje je od milion dolara. Dug Italije se procjenjuje na preko 1.800 milijardi EUR-a i ovaj dug je  veći od duga Španije (628 milijardi EUR-a), Grčke (323 milijarde EUR-a), Portugala (158 milijarde EUR-a)  i Irske (145 milijardi EUR-a) zajedno. Evropski fond za finansijsku pomoć zemljama u teškoćama (ESFS) trenutno iznosi 440 milijardi EUR-a, ali postoje razmišljanja i inicijative da se poveća za čak šest puta na 2.500 milijardi eura. Podsjetimo ukupan Bruto društveni proizvod zemalja Evropske unije iznosi 9.258 milijardi EUR-a. Evropska unija se priprema za borbu protiv krize kreiranjem fonda za spas Evrope u iznosu od 25% Bruto društvenog proizvoda EU.

U ovom trenutku teško je dati pouzdane procjene o budućim kretanjima u Evropi i Italiji, ali moguće je svakodnevno pratiti šta o tome misle finansijska tržišta. Napomenimo da finansijska tržišta imaju četiri funkcije: alokativnu, distributivnu, selektivnu i informativnu. Informativnu funkciju finansijsih tržišta moguće je iskoristiti kao dobru podlogu za donošenje poslovnih odluka.  Jedan od veoma popularnih analitičkih alata za praćenje vjerovatnoće bankrota pojedinih zemalja i budućih kretanja na finansijskim trzistma je Credit default swap skraćeno CDS. Cijene ovih instrumenata moguće je pratiti na finansijskim servisima kao što su Bloomberg, Rojters itd. CDS predstavlja finansijski instrument koji predstavlja zaštitu od rizika. Banka J.P. Morgan & Co. se smatra jednim od izumitelja i popularizatora ove vrste osiguranja. Logika ovih instrumenata za zaštitu od rizika je jednostavna. Naime, kupac ovih instrumenata plaća prodavcu određeni iznos, premije, za osiguranje obaveze. U slučaju dešavanja osiguranog slučaja, bankrota, prodavac kupac će naplatiti od prodavca iznos osigurane obaveze. CDS cijena za Italiju zaključno sa 17.11.2011. godine iznosi 569,36 što znači da je vjerovatnoća bankrota Italije 31.8% (vjerovatnoća bankrot se računa posebnom formulom). Iznos od 569.36 znaci da je za 10 miliona dolara duga godišnja premija za zaštitu od rizika bankrota Italije 569.360 dolara. U slučaju da se desi osigurani slučaj, bankrot države, prodavac CDS-a se obavezuje da plati iznos od 10 miliona dolara. Vođeni ovom logikom moguće je zaključiti da su najmanje rizične zemlje ,a samim tim i valute tih zemalja su: Norveška, Švedska i Finska, a najrizične zemlje su: Grčka,Venecule, Portugal i Irska.

Pravila i kriza

Opšti stav je da je trenutna kriza u Evropi nastala zbog rasipničkog i nerazumnog ponašanja vlada i pojedinaca u zemljama kao što su Grčka, Portugal, Irska itd. Naime, pretpostavlja se da su državni deficit i dugovi nakon krize u 2008-2009 doveli do gubitka povjerenja investitora u mogućnost da ove zemlje ostanu solventne. Zbog toga su investitori nastojali da se rješe obveznica i aktive ovih zemalja, prouzrokujući pad cijene i efekat krize. Međutim, iako ponašanje ovih država  imaju određene efekte na krizu većinu razloga za krizu je moguće pronaći u faktorima koji su izvan kontrole vlada ovih zemalja. Nasuprot tome kao uzrok krize može se identifikovati juriš kapitala u zemlje koje su uvele Euro.  Naime uvođenjem eura devizni rizik u zemljama evropske unije je isčezao.
Uvođenje Evropske valute iznenada dovelo do povećanja atraktvnosti različitih oblika aktive, akcija, nekretnina,obveznica u ovim zemljama. Juriš na nekretnine na obalama mora kao što su Grčka, Portugal, Španija dovodi da velikih priliva kapitala u ove zemlje. Slično je bilo i kod uspostavljanja NAFTE (North American Free Trade Agreement) kada je došlo do naglog priliva kapitala između SAD u Meksiko. Teoretski posmatrano ovo je dobro jer dovodi do ekonomske konvergencije između zemalja, ali ima poguban uticaj na stav investitora. Meksička kriza iz 1994 klasičan je primjer ove situacije i zaključak da nije brzina to što ubija nego iznenadno zaustavljanje u kapitalnim tokovima. Iznenadno pad u prilivu kapitala može da se desi i kada zemlje vode ispravnu makroekonomsku politiku.
Ukoliko je uzrok krize prevelika potrošnja i rasipničko ponašanje vlade i pojedinaca onda će pokazatelj uzroka krize biti  povećanje državnih deficita i gomilanje dugova. Međutim ukoliko je uzrok krize nagli priliv kapitala onda će bolji pokazatelj biti deficit tekućeg bilansa. Posmatrajući prosjeke fiskalnih deficita u periodu 2000 do 2007 vidimo da je Grčka imala deficit od -5,4%, Portugal -3,7% Italija -2,9%, Francuska -2,7% i Njemačka -2,2%, Irska je imala suficit od 1,5% bruto društvenog proizvoda. Međutim ako posmatramo prosjek deficita tekućeg računa u istom periodu pet najvećih deficita su imale Portugalija -9,4%, Grčka -8,4%, Španija -5,8% Irska -1,8% bruto društvenog proizvoda.
Nakon uvođenja Evra zemlje kao što su Grčka, Španija, Portugal i Irska su smanjile fiskalne deficite, ali su povećale deficite tekućeg računa. Takođe ukoliko je rasipničko ponašanje država i pojedinaca uzrok krize jedan od indikatora će biti povećanje državne i lične potrošanje nakon uvođenja Eura. Međutim ukoliko se ove države ponašaju u skladu sa makroekonomskim pravilima da se manje troši a više investira one bi trebale biti otpornije na krizu što vidimo da nije slučaj. Ove države kriza najviše trese. Posmatrajući period 1992 do 1999, period prije uvođenja evra, Njemačka je u potrošnju (državnu i privatnu) izdvajala 65,2% dok su Grčka 73,2%, Irska 67%, Portugal 66,4% Španija 66,1% bruto društvenog proizvoda. Nasuprot tome nakon uvođenja eura u periodu od 2000 do 2007. godine Njemačka je trošila više i to 67,4% bruto društvenog proizvoda dok je Grčka trošila 69,7%, Irska 61,3%, Portugal 65,5% a Španija 62,4% bruto društvenog proizvoda.
Poučeni ovim iskustvima očigledno je da se poštujući  makroekonomska pravila (više štedi, manje troši i investiraj) može zapasti u krizu te da univerzalni recept za očuvanje ekonomije i sprečavanje krize pogotovo kod manjih zemalja ne postoji.