Prema ekonomskoj teoriji cijena je novčani izraz mjere vrijednosti za robu ili usluge, a formira se uzajamnim djelovanjem faktora koji utječu na tražnju i ponudu na nekom tržištu.
Ukoliko berzu shvatimo kao pravno uređenu i organizovanu pijacu na kojoj se razmjenjuje specifična roba ,a to je kapital, cijena akcija koja se postiže na berzi izraz je vrijednosti kapitala.
Stvarnost na Banjalučkoj berzi ukazuje da je vrijednost kapitala na niskom nivou.
Cijena korištenja kapitala (novca) kod banke ima određenu cijenu. Zakucajte u najbližu banku i postavite pitanje: “Koja je cijena vašeg novca?”, oni će vam ponuditi različit asortiman proizvoda, kredita sa različitim cijenama - kamatnim stopama. Korištenje kredita koji ima rok dospjeća košta. Njegova cijena je kamatna stopa.
„Vaučerima“ je izvršena privatizacija i „vaučeri“ su pretvoreni u akcije. Kada ulažemo u neko preduzeće dajemo naš kapital, naš novac u cilju da taj novac “radi za nas” više nego u banci. Dajemo novac i tražimo za uzvrat da nam se nešto plati. Postavlja se pitanje šta je cijena tog kapitala. Prilično pojednostavljeno, cijena tog kapitala je dividenda u novcu. Tržište kapitala Republike Srpske se ne može pohvaliti isplaćivanjem dividende. Ukoliko kapital nema cijenu, dividenda se ne isplaćuje, postavlja se pitanje koja je vrijednost tog kapitala?
Pokušajmo ovaj problem riješiti posmatrajući neku drugu robu koja nije kapital. Uzmimo na primjer jabuke. Koliko vrijedi jabuka koja nikom ne treba, koja nema upotrebnu vrijednost. Koja će biti cijena naše jabuke ukoliko je ne možemo prodati, ili je možemo prodati jednom kupcu koji zna da je samo on prirodni kupac? Njenu vrijednost kreće se od 0 do vrijednosti koju nudi jedini kupac. Da li ćemo pristati na vrijednost koju nudi kupac ili ćemo čekati?! Šta učiniti ukoliko jabuka pokazuje znake truljenja i propadanja a kupac nudi cijenu koja je zaista niska, jer ipak to je naša i jedina jabuka koju imamo?
Ove dilema muči “investitore” na Banjalučkoj berzi. Preko 1.000.000 ljudi je učestvovalo u “vaučer” privatizaciji. Preko noći su postali „investitori“. Uložili su svoj novac u akcije preduzeća. Akcije ovih preduzeća nikad nisu isplatili dividendu, niti je izvjesno da će isplatiti. Njih 200 je otišlo u stečaj, a još 200 pokazuje znake odlaska u stečaj. Kod većine je zaokružena vlasnička struktura, većina je nelikvidna, neprofitabilna i njihovima akcijama se ne trguje, kod onih “boljih” imamo negativna revizorska mišljenja, revizorska mišljenja sa rezervom ili uzdržavanje od davanje mišljenja.
Ekonomska logika većinskog vlasnika je sa njegove strane opravdana i ispravna. Zbog čega da plaća 49% kapitala kada može da upravlja preduzećem i sa 51%. Pored korporativne borbe unutar preduzeća koja se ogleda prisustvovanjem skupštinama akcionara, formiranjem udruženja malih akcionara, korištenjem prava nesaglasnog akcionara, insistiranjem na usvajanju kumulativnog glasanja, davanjem punomoći brokerskim kućama, alternativa za riješavanje problema i nema.
Zaista teško je priznati da kao pojedinci svi grešimo, u grupama još i češće, masa je zavodljiva a finansijske krize su dokaz tome. Ali kao što reče jedan naš savremenik: “Ako moraš da progutaš žabu, nemoj mnogo da je gledaš - progutaj je odmah. Ako moraš da progutaš nekoliko žaba, najveću progutaj prvu”.
Нема коментара:
Постави коментар